Imala sam 10 godina. Odlučila sam skupljati novac prije maminog rođendana da bih joj kupila poklon.
Dnevni džeparac sam dobijala onoliko koliko mi je bilo dovoljno da kupim hranu za užinu. Kako sam tada bila dijete nisam smjela otići dalje od škole pa sam odlučila kupiti poklon u obližnjem marketu. Našla sam samo set čaša, a kupila sam ih jer sam se sjetila da je mama govorila kako u kući trebaju nove čaše i cijena je bila dovoljno niska za moju ušteđevinu.
Nisam htjela kupiti neki jeftini dio nego sam odlučila baš kupiti te čaše. One su tada meni bile najljepše koje sam ikada vidjela jer sam ih kupila svojoj mami. Kada sam došla na kasu platila sam i zamolila tetu sa kase da upakuje. Kupila sam ukrasnu kesu.
Kada je ugledala čaše prasnula je u smijeh i rekla:
“HAHA pa ljepša kesa od poklona.” Te riječi su me zaboljele i osjećala sam se loše jer nisam mogla kupiti nešto ljepše svojoj mami. To još uvijek pamtim i pomislim kako neki ljudi jednostavno ne misle prije nego nešto kažu.”
