Dok sam čekala svoj red kod kasirke u supermarketu, pojavljuje se žena sa prepunim kolicima, koja voza dijete od možda 3-4 godine na njima (na onom dijelu gdje djeca mogu sjesti). Staje ispred mene bez pitanja i odsječno kaže: “Ja imam prednost” i namršteno me pogledala.
U to, neka žena u tom istom redu je pozove da se okrene i pokaže troje djece koju vodi sa sobom.
Reče joj: “Ne navikavajte dijete da svugdje može proći preko reda. Bolje ga naučite da sačeka svoj red, kao što ja učim ovo troje. Ja vam ne dopuštam da prođete ispred svih nas”.
Žena se namrštila i nešto govorila sebi u bradu, ali je lijepo otišla na kraj reda. Apsolutno mi nije jasno kako je dijete postalo automatska karta za “prednost”. Ako je žena trudna – naravno da ima prednost. Ali dijete koje može stajati na svoje dvije noge – nema. I kraj priče.
